Žarulja

Možda vi mislite da je preuranjeno trpati žarulju već sada u ropotarnicu? Pa, na znam baš. Doduše, razumijem ja i vašu logiku: žarulje su i danas svuda oko nas, ima ih na svakom koraku, a možda jedna od njih svijetli i iznad vaše glave dok ovo čitate. Ali, morate znati da neće tako biti još dugo: Europska unija zabranila je klasične žarulje i naredila da se imaju proizvoditi i rabiti samo štedne. Odredila je čak i datum do kojega proces zamjene mora biti završen. Zato dobro pogledajte žarulje dok ih još ima: kad istekne taj rok, završit će jedna epoha.

A bilo je lijepo počelo i činilo se da žarulja ima veliku budućnost, još od onoga časa kad ju je Edison izumio. Vrlo brzo nakon toga otkrića došla su vremena kad se činilo da je život bez žarulja nezamisliv: blistale su na svakom koraku i činilo se da svijetle na našem putu u budućnost.

Upravo zato, žarulja je vrlo brzo postala i simbol napretka. U doba odmah poslije Drugoga svjetskog rata, kad se vjerovalo da je u komunizam moguće stići uz pomoć industrijalizacije i elektrifikacije, žarulja je narasla do metafore progresa uopće. Kad bi stigla struja u kakvo zabačeno selo, pa kad bi se o tome pravile novinske reportaže, onda se nije govorilo ni o strojevima što ih pokreće struja ni o štednjacima koji na struju rade, nego se uvijek zanosno opisivalo kako su napokon planule žarulje i kako je sada sve drugačije. Onaj mrak što su ga te prve žarulje rastjerivale kao da i nije bio doslovan, nego simboličan: bio je to mrak zaostalosti, siromaštva, beznađa. A samim tim je i žarulja bila svjetlo znanja i blagostanja. Valjda je upravo zbog nje  budućnost dobila stajaći epitet svijetla. 

Zato su se ljudi i zanimali za žarulje čak i više nego za samu struju, pa se nekako činilo: što više napreduju žarulje – što su one trajnije, izdržljivije, različitije – to je i napredak veći i očitiji. Bilo je neke velike radosti – a i obijesti – u pojavi obojenih žarulja: odjednom su se za Novu godinu stali borovi na javnim mjestima dekorirati električnim žaruljama, a te su žarulje onda bile crvene, plave ili žute. Isto smo tako kao korak naprijed doživjeli i pojavu mliječnih žarulja, jer na njima se žarna nit nije vidjela, te su djelovale nekako tajanstveno, poput kakvih kompliciranih uređaja. A da se i ne govori o tome kolika je bila naša sreća kad su se stale pojavljivati žarulje drugačije od ostalih: gljivaste, kruškaste, pa minjonke, halogenke. Kako je rastao njihov asortiman, tako smo i mi bili sve čvršće uvjereni da smo stigli u moderno doba.

A uvijek je u našem odnosu prema žaruljama bilo i neke začuđenosti koja je ostala još iz onoga vremena kad smo se s njima prvi put susreli. Oduvijek nas je fasciniralo kako ona tanka žičica od volframa, samo zato što pruža otpor struji (to smo naučili na satu fizike), daje tako mnogo svjetlosti. Zato smo vrlo pažljivo čitali i one članke koji su javljali kako taj i taj vlasnik ima žarulju koja mu svijetli već deset godina, premda joj je rok trajanja već odavno istekao. Isto smo tako gromoglasno pozdravili i pojavu živine rasvjete na našim ulicama: prije su to bile klasične žarulje, žute i škiljave (tek nešto jače od onih kod nas doma), a sad su ove davale nekakvo bijelo, nestvarno svjetlo koje kao da je došlo ravno iz znanstveno-fantastičnih filmova.

Jedan od dokaza te fantastične naravi žarulje bilo je i to što je ona mogla promijeniti oblik, pa se pretvoriti u fluorescentnu cijev, ili opet u neonski natpis, pa se o tim neonskim svjetlima tada naveliko pjevalo i u zabavnoj glazbi (Plavi neon i blistavi skver, kaže Drago Britvić), jer sve je to bilo znak modernih dostignuća. A krunski dokaz te čarobne naravi žarulje bio je televizor: kad smo doznali da je ekran zapravo žarulja, u kojoj su elektroni samo raspoređeni malo drugačije nego u našem kućnom lusteru, bili smo posve sigurni da je naša ljubav prema žaruljama – koja je gdjekad, i kod pojedinca i u društvu, graničila s idolatrijom – bila posve opravdana.

I, tada smo bolje razumjeli i onaj poriv koji nam se katkada javljao, a koji je također u sebi imao nešto simbolično. Jer, silno smo se trudili da nam odrasli daruju pregorjelu žarulju: njima ionako nije više trebala, a nama je bilo golemo zadovoljstvo razbiti je. Doznali smo, naime, da se pri tome čuje nekakva eksplozija (koja je zapravo implozija, jer u žarulji je vakuum), a to nam se jako sviđalo. Zato bismo otišli na kakvo osamljeno mjesto, gdje krhotine stakla neće nikome smetati, pa bismo tresnuli žaruljom o tlo i pri tome uživali. A usput smo maštali o tome kako bi bilo lijepo kad bi tih žarulja bilo više, ili kad i ne bi bile rashodovane, nego ispravne.

Na ispravne žarulje nasrtali su neki dječaci, a mi smo od njih zazirali i ujedno im pomalo zavidjeli. Kad bi se našli u kakvoj ulici gdje nema prolaznika i gdje ih nitko ne poznaje, ti bi dripci izvukli praćku iz džepa, pa gađali žarulje na stupovima. Često bi im i pošlo za rukom da pokoju pogode, i zvuk pucanja tih rasvjetnih tijela bio je jači i dublji nego kod obične žarulje, pa je bilo zanimljivo tome prisustvovati barem kao gledalac.

Zato i kažem da je u tome bilo nešto simbolično: u nama je živjela potajna želja da razbijamo žarulje. Da ih razbijamo ne samo u njihovoj doslovnoj dimenziji – kao staklene predmete koji imaju stanovitu vrijednost – nego isto tako i u simboličnoj. Postojalo je u nama nagnuće prema svjetlosti, ali i nagnuće prema mraku, kao što u čovjeku – uči nas psihoanaliza – djeluju i eros i thanatos. Postojala je želja za napretkom, ali isto tako i želja za povratkom u primitivizam, ili barem u predmoderno stanje.

Eto, svega toga – svih tih značenja i svih tih slutnji – sada će nestati kad se žarulje ukinu. A nestat će i štošta drugo: brinem se, recimo, kako će nove generacije razumjeti one stripove u kojima se, kad junaku dođe kakva ideja, iznad njegove glave zapali žarulja. Da je zamijenimo štednom? Hoće li to značiti da su junakove ideje skromne i škrte?

Ukratko, sjećanje na žarulju potrebno je sačuvati, makar i u ropotarnici. Ropotarnica je, uostalom, po definiciji tamna prostorija: neka žarulja, dakle, ondje svijetli, sve dok ne pregori i dok je ne zamijenimo kojim drugim rasvjetnim tijelom.